Pripadnik JSO-a Nenad Ilić Glavonja (34) je aprila 2003. godine u iskazu policiji naveo kako mu je Milorad Ulemek Legija detaljno opisao sastanak vrha DB-a sa Slobodnom Miloševićem na kome je odlučeno da se ubiju politički protivnici. Iskaz u koji je „Blic nedelje“ imao uvid nije korišćen ni na jednom suđenju i javnost do sada nije bila upoznata s njim.
Službenu belešku o iskazu sačinili su kapetani policije Slaviša Sovtić i Dragan Timotijević. Njima je Ilić 3. aprila 2003. godine u Okružnom zatvoru ispričao da je, nakon što je izazvao iscenirani udes na Ibarskoj magistrali u kojem su ubijena četiri člana SPO-a, pitao Milorada Ulemeka Legiju zašto JSO morao da obavi taj zadatak. Zatim je citirao odgovor tadašnjeg komandanta JSO-a: „Kad već pitaš, reći ću ti. Nakon završetka NATO agresije, održan je jedan sastanak na kome smo bili prisutni Slobodna Milošević, Radomir Marković (tadašnji šef DB-a), Milan Radonjić (šef beogradskog DB-a), Milorad Bracanović (obaveštajni šef u JSO) i ja. Bracanović je bio za to da se ti „zadaci“ izvrše, ali da u njihovom izvršenju ne učestvuje jedinica. Radonjić je rekao samo da to mora da se uradi. Marković je apsolutno bio za to, da se to radi i da u tome učestvuje jedinica. Nakon dva sata, Milošević je prekinuo raspravu i rekao: „Slušaj, komandante, pričamo dva sata i znaš da to mora da se uradi.“
Radomir Marković je, takođe, govorio o naredbi Miloševića da se ubiju politički protivnici, ali on nikada nije spomenuo da su i drugi čelnici DB-a, osim Ulemeka, bili upoznati s tim. Marković je svoj iskaz policiji, u prisustvu advokata i tužioca, takođe dao u aprilu 2003. U njemu je naveo da je Milošević naredio ubistvo Stambolića i atentat na Draškovića u Budvi. On je još tvrdio da je u početku odgovarao Miloševića od ubistva političkih protivnika. Ova priznanja Markovića korišćena su samo na suđenju za ubistvo Stambolića i atentat na Draškovića u Budvi. On je konačno osuđen na 15 godina za ta dva zločina, a još mu se sudi za Ibarsku magistralu.
Bracanović je nakon 5. oktobra 2000. čak i napredovao u DB-u, tako što je postao šef Sedmog odeljenja (za tajno praćenje i prisluškivanje), a zatim i zamenik šefa BIA, što je bio do početka februara 2003. Priveden je u vreme „Sablje“ i kasnije osuđen pravosnažno na dve godine zatvora, zato što je znao ko je ubio Stambolića a to nije prijavio. U postupku za zločin na Ibarskoj magistrali nije bio ni osumnjičen.
Milanu Radonjiću, koji je na urgenciju Mire Marković postavljen za šefa beogradskog DB-a neposredno pred ubistvo Slavka Ćuruvije, sudi se samo za umešanost u zločin na Ibarskoj magistrali. On je u tom prvostepenom postupku već tri puta oslobađan, a sada mu se za to sudi pred Vrhovnim sudom.
Ilić je, prema navodima službene beleške, govorio kako je od Bracanovića i Radonjića dobijao upustva vezana za Ibarsku magistralu, detaljno opisujući sastanke s njima. On je tada ispričao policajcima kako je vozeći kamion kojim je izazvao nesreću na Ibarskoj magistrali video da su zajedno u jednom automobilu bili Ulemek i Bracanović. Ilić je na početku sudske istrage za ubistvo na Ibarskoj magistrali priznao svoje učešće, ali optužujući samo još jednog kapetana JSO - Nenada Bujoševića, koji je takođe priznao i optužio Radomira Markovića.
Iz iskaza Ilića, kao i izjava nekih svedoka, uočljivo je da su čelnici DB-a Goran Petrović i Zoran Mijatović tokom 2001. insistirali da za političke zločine odgovaraju samo Slobodan Milošević i Radomir Marković. Na suđenjima za zločin na Ibarskoj magistrali Petrović i Mijatović su potvrdili kako su za porodice Ilića i Bujoševića obezbedili prave pasoše s lažnim imenima. Petrović je to obrazložio rečima: „To su naši momci kojima su rekli da likvidiraju albanske teroriste...“
Inače, Ilić je pravosnažno osuđen za atentat na Vuka Draškovića u Budvi na 15 godina zatvora, a sudi mu se pred Vrhovnim sudom, kao neposrednom počiniocu, za ubistvo četiri funkcionera SPO i pokušaj ubistva Draškovića na Ibarskoj magistrali.
U službenoj belešci sa saslušanja Ilića 3. aprila 2003. navodi se, između ostalog, i kako je on sam insistirao da priča o svim zločinima za koje zna i da ističe da je sve počelo sa zločinom na Ibarskoj magistrali 3. oktobra 1999. U belešci se još dodaje da je Ilić insistirao na celoj priči, iako su policajci hteli da ga saslušaju o budvanskom atentatu 15. juna 2000, ubistvu Stambolića 25. avgusta 2000. i ubistvu Slavka Ćuruvije 11. aprila 1999.
Nenad Ilić je govoreći o ubistvu Slavka Ćuruvije prepričao razgovor koji je vodio s pokojnim vođom zemunskog klana Miletom Lukovićem. Luković je tada počeo da priča kako su i „zemunci“ učestvovali u ubistvu Ćuruvije i da su ubice tačno znale gde se novinar nalazi. Lukovića je u priči, prema tvrdnji Ilića, prekinuo Miloš Simović, tako da je ostalo nejasno na koji su način „zemunci“ bili umešani u ubistvo Ćuruvije. Konačnom presudom Vrhovnog suda za budvanski atentat utvrđeno je da su „zemunci“ obezbedili stan u Budvi gde su boravila trojica pripadnika JSO-a, među kojima i Ilić, koji su pokušali da ubiju Draškovića. To je detaljno ispričao i Ilić policiji 3. aprila 2003.
Ilić je i kasnije u policiji saslušan u prisustvu tužioca i advokata samo o budvanskom atentatu, kada je ponovio svoje reči zabeležene u službenoj belešci sa prvog saslušanja. Taj drugi iskaz je korišćen na suđenju za ubistvo Stambolića i za atentat na Draškovića u Budvi.

Srbija je ispunila obavezu prema Grupi zemalja za borbu korupcije (GRECO) i dostavila izveštaj o ispunjavanju preporuka te organizacije Saveta Evrope, čija je članica, ali se ne može pohvaliti da je sve preporuke ispunila na zadovoljavajući način. (1)
Svi funkcioneri koji odmah po stupanju na javnu funkciju ne objave ili lažno prijave šta poseduju od imovine počiniće krivično delo za koje je zaprećena kazna do 10 godina zatvora, a svima koji su pravosnažno osuđeni za to delo biće zabranjeno da u narednih 10 godina bude biran i postavljan na javne funkcije. Te mere predviđene su zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije koji je izradilo Ministarstvo pravde. (2)
Protekla predizborna kampanja je pokazala da u Srbiji i dalje nema uslova za borbu protiv korupcije, i da ih neće ni biti sve dok se slučajevi krupne korupcije budu zloupotrebljavali za predizborne prozivke. Prozivka u kampanji nije borba protiv korupcije, naprotiv, takvom halabukom onaj koji proziva samo hoće da prikrije svoj odnos prema poštovanju zakona i izgradnji institucija – dok govore o korumpiranosti drugih, istovremeno su spremni da sruše svaku instituciju koja im se nađe na putu ka vlasti. (0)
Nekoliko važnih antikorupcijskih zakona u Srbiji, usvojenih prethodnih godina, predstavljali su potpunu novosti i tek su kroz praksu iskazali prednosti i nedostatke. Posle par godina primene stručna javnost pokrenula je inicijative za izmene, zakonodavci i izvršna vlast su se složili da su izmene neophodne, u nekoliko slučajeva urađeni su modeli i nacrti izmena... i tu se stalo. (0)
Predstavnici većine stranaka u Skupštini Srbije slažu se da je neophodno usvojiti Zakon o klasifikaciji i izmeniti Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Za opoziciju je dokaz neophodnosti usvajanja tih zakona bilo odbijanje pojedinih javnih preduzeća da saopšte plate članova i predsednika upravnih odbora. Pojedine stranke spremne su da podrže tekst koji su predložili eksperti iz nevladinog sektora. (0)
U sekciji dokumenti za sada možete pogledati najvažnije zakone kojima se u Srbiji uređuje oblast organizovanog kriminala i korupcije. (0)