Intervju sa Slavoljubom Carićem, zastupnikom Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu do sada je izrekao 17 presuda protiv države Srbije, na osnovu kojih je građanima iz budžeta isplaćeno nešto više od 71.000 evra.
Šest odluka je doneto u korist države, a u još toliko slučajeva sklopljeno je poravnanje, ili je prihvaćena jednostrana deklaracija zastupnika Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava. Građani Srbije podneli su tom sudu ukupno oko 2.500 predstavki.
Polovina je u startu bila odbačena, dok je u 14 slučajeva dosuđena naknada, kaže za portal Argus zastupnik Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu Slavoljub Carić.
Koliko je slučajeva iz Srbije Evropski sud za ljudska prava u potpunosti zaključio?
U svim slučajevima u kojima su donete presude, naknade su već isplaćene, ali je samo u jednom slučaju Komitet ministara doneo finalnu rezoluciju (koja označava da je država ispunila sve obaveze iz presude i da je slučaj zaključen). Ostali slučajevi još su pod nadzorom.
To što je samo jedna presuda u potpunosti izvršena ne treba, međutim, smatrati alarmantnom situacijom. Nije neobično da nekoj državi treba pet ili više godina da obezbedi izvršenje presude u skladu sa kriterijumima Komiteta ministara, jer to nije lak proces.
Sa problemom izvršenja presuda suočene su i mnoge druge zemlje. Protiv Ukrajine doneto je 415 presuda, ali su u samo dva slučaja donete finalne rezolucije i konstatovano je da je Ukrajina ispunila sve obaveze. Makedonija je dobila oko 50 presuda, a nijedna nije sprovedena.
Srbija je dosad morala da plati znatno manji iznos naknada, nego ostale zemlje i ta obaveza ispunjavala se i pre određenih rokova.
Koje su najčešće povrede konstatovane u dosadašnjim postupcima protiv Srbije u Strazburu?
Od 17 presuda, u 14 je konstatovana povreda prava na suđenje u razumnom roku, a u ostala tri slučaja uočeno je kršenje prava na slobodu izražavanja, na mirno uživanje imovine i neuvažavanje pretpostavke nevinosti.
Zašto postupci pred sudovima u Srbiji dugo traju?
Ima raznih faktora. Nekad je to greška suda koji, recimo, neopravdano odlaže, ili ne zakazuje ročišta u dugom vremenskom periodu. Ponekad predmet dugo stoji kod veštaka, a sud ne preduzima mere koje mu zakon nalaže. Dešava se da su za to odgovorne i stranke koje stalno preinačuju svoje zahteve, predlažu nove svedoke, menjaju advokate, traže izuzeće sudija. To je njihovo legitimno pravo, ali utiče na dužinu postupka.
Odugovlačenje u deljenju pravde jeste problematično, pa ipak, veoma je teško da se ustanovi ko je zapravo odgovoran za to i čiji su akti i postupanja doveli do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Kako taj problem može biti rešen?
Odgovarajućim zakonskim rešenjima i većom marljivošću onih koji postupaju u predmetima. Donošenjem posebnog zakona, kao što je to učinjeno u Sloveniji, ili prepuštanjem Ustavnom sudu da to pitanje reši institucijom ustavne žalbe. Možda je najbolje rešenje primenjeno u Hrvatskoj, gde Ustavni sud određuje naknadu štete za povredu prava građana u sudskom postupku. U Srbiji je to prepušteno komisiji. Mislim da bi Ustavni sud, kada utvrdi povredu, odmah trebalo da dosudi i naknadu, a ne da se to razmatra na komisiji, pa da građanin, ako ne bude zadovoljan odlukom, pokrene novi postupak. Postavlja se pitanje koliko će onda to da traje.
Sa druge strane, Ustavni sud je najviša instanca i trebalo bi da se bavi nekim osetljivim političkim pitanjima, a ne samo suđenjem u razumnom roku. Ako bi se Ustavni sud opteretio time, mogao bi postati neefikasan.
Treba sačekati i videti kakva će biti praksa Ustavnog suda - da li će se svesti na odbacivanje ustavnih žalbi, ili će se zaista efikasno rešavati pitanja zbog kojih su se građani obratili tom sudu. Evropski sud za ljudska prava i Komitet ministara oceniće da li obraćanje Ustavnom sudu i presude tog suda predstavljaju delotvorno pravno sredstvo za građane Srbije.
Koji je osnovni problem Srbije u izvršenju presuda Evropskog suda za ljudska prava? Šta je najefikasnije sredstvo koje bi dovelo do ubrzanja njihovog sprovođenja i da li postoji neko sistemsko rešenje?
Problemi zbog kojih je teško sprovesti neku presudu suda u Strazburu su različiti. Najvažnije je da postoji kooperativnost među strankama, a ako toga nema, situacija je znatno otežana i može se svesti na primenu kaznenih mera. Sada je za slučajeve u kojima jedna strana odbija da postupi po presudi domaćeg suda predviđena novčana kazna. Za nekoga, takva sankcija ne predstavlja problem i zato bi trebalo razmisliti o uvođenju oštrijih mera.
Svakako bi trebalo menjati Zakon o izvršnom postupku. Suština je da zakonska rešenja budu efikasnija i da omoguće sprovođenje presuda domaćeg pravosuđa, pa samim tim i Evropskog suda za ljudska prava.
Koja je posledica toga što neka država neefikasno sprovodi presude Evropskog suda za ljudska prava?
Posledica je to što takve slučajeve Komitet ministara stalno nadzire. Ukoliko se presude ne sprovode, komitet razmatra mogućnost preduzimanja oštrijih mera i donosi prelazne rezolucije kojima se država proziva zato što ne poštuje odluke suda. Ni za jednu državu nije prijatno da na takav način bude prozivana. Protokolom 14 koji još nije stupio na snagu, predviđeno je i pokretanje postupka protiv države koja nije obezbedila sprovođenje presude.
Mogu se koristiti i drugi politički pritsci. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju podrazumeva nadgledanje situacije u Srbiji i ispunjavanje njenih obaveza na raznim nivoima. Obaveza saradnje sa Haškim tribunalom ne mora da bude ključna, jer bi jednog dana, u daljem postupku pridruživanja Evropskoj uniji, funkcionisanje pravosuđa moglo da se postavi kao problem i da se to podigne na viši, državni nivo.
Da li je Srbija obezbedila sve zakonske i sistemske kapacitete kako bi se otklonila opasnost od korupcije u pravosuđu?
Dosta toga je urađeno. Sudovi su bolje opremljeni, plate sudija više nisu male. Ipak, pitanje dužine trajanja postupka ne mora biti vezano za korupciju. Korupcija je tu najmanje zastupljena. Veći problem je nemar, ali i činjenica da bi odgovornost trebalo da se personalizuje, jer kad bi sudija znao da će biti sankcionisan svaki njegov pogrešan postupak koji vodi odugovlačenju i izigravanju pravde, drugačije bi bilo njegovo razmišljanje. Naknade koje dosuđuje Evropski sud za ljudska prava, uglavnom su posledica nečijih grešaka, međutim, na kraju svu odgovornost preuzima nadležni sud, a ne sudija zbog čijeg je propusta učinjena povreda prava.
Odužilo se uvođenje apelacionih sudova, odložena je primena novog Zakona o krivičnom postupku koje ima neka rešenja u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, i to su neke stvari koje nas usporavaju.
Da li je bilo nekih pritisaka na Kancelariju zastupnika države pred sudom za ljudska prava u Strazburu?
Nije bilo nikakvih pritisaka, čak je država nedovoljno zainteresovana za naš rad.
Uloga zastupnika pre svega je preventivna, on treba da ukaže na nužnost izmene propisa, ukoliko nisu efikasni. Prošle godine, kao i ove, Ministarstvu pravde uputio sam inicijativu za izmenu Zakona o izvršnom postupku. To traži i Komitet ministara.
Zastupnik bi trebalo da bude i neka vrsta posrednika, sa jedne strane da opominje domaće organe da neka presuda mora da se izvrši, a sa druge, da stalno izveštava Komitet ministara i, eventualno, podnosioca predstavke.
Posao ove kancelarije nije samo da brani interese države koju zastupa pred sudom, jer je nekad povreda prava očigledna, nego je mnogo važnija: da utiče da se postigne pravda i povrati ravnoteža, odnosno, da se uspostavi stanje koje je postojalo pre nego što je počinjena povreda.
Kako bi ocenili generalno poštovanje ljudskih prava u Srbiji?
Iako često ima prozivanja, mislim da je na solidnom nivou i ne vidim da je u Srbiji taj problem izraženiji nego u drugim zemljama. U pravosuđu bi mogla biti sporna dužina trajanja pritvora koji se ponekad olako određuje okrivljenima. Uvek treba razmotriti da li postoji neka druga, blaža mera, kao recimo – jemstvo. Za Evropski sud za ljudska prava to će biti prihvatljivije rešenje.

Milan Marković, ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu kaže da je Srbiji potrebno novo izborno zakonodavstvo kako bi građani glasali za pojedince, a ne za stranačke liste. "Ministarstvo će pokušati ponovo da pridobije političke partnere za promenu izbornog zakonodavstva", rekao je Marković u intervjuu agenciji Beta. (0)
Koliko su u Srbiji zaštićeni oni koji ukažu na nepravilnosti ili neefikasno trošenje narodnog novca pokazaće vreme i sud u slučaju građevinskog inspektora iz Novog Sada, Zorana Jovanovića. (0)
Na prvi pogled se može činiti da zakon kojim se štite podaci o ličnosti nema neposrednog dodira sa korupcijom i borbom protiv korupcije. Međutim, te veze postoje, a u slučaju Srbije su i dodatno ojačane vezom koja postoji između predloženog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti i ostalih antikorupcijskih propisa. (3)
Nekoliko važnih antikorupcijskih zakona u Srbiji, usvojenih prethodnih godina, predstavljali su potpunu novosti i tek su kroz praksu iskazali prednosti i nedostatke. Posle par godina primene stručna javnost pokrenula je inicijative za izmene, zakonodavci i izvršna vlast su se složili da su izmene neophodne, u nekoliko slučajeva urađeni su modeli i nacrti izmena... i tu se stalo. (0)
Predstavnici većine stranaka u Skupštini Srbije slažu se da je neophodno usvojiti Zakon o klasifikaciji i izmeniti Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Za opoziciju je dokaz neophodnosti usvajanja tih zakona bilo odbijanje pojedinih javnih preduzeća da saopšte plate članova i predsednika upravnih odbora. Pojedine stranke spremne su da podrže tekst koji su predložili eksperti iz nevladinog sektora. (0)
U sekciji dokumenti za sada možete pogledati najvažnije zakone kojima se u Srbiji uređuje oblast organizovanog kriminala i korupcije. (0)
Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Portala Argus niti Novinske agencije Beta.