Osnovni antikorupcijski zakoni se primenjuju već nekoliko godina, institucije osnovane za primenu zakona takođe imaju nekoliko godina iskustva. To bi moralo da znači da su uspostavljena određena pravila kojih vlast mora da se pridržava, i stvoreni makar neki instrumenti da bi građani mogli da je kontrolišu, ili makar da jasnije vide kako vlast vrši poverene poslove. Zbog budućih izbora, bar. Sudeći po predizbornim kampanjama, u Srbiji je još uvek moguće, kao u predratnom vicu, u kampanji obećati izgradnju mosta, a kad se iz publike čuje da grad nema reku, obećati da ćemo dovesti i reku. Ili nam se makar laž “modernizovala”, pa će majstori za specijalne efekte u prenosu na javnom servisu samo docrtati reku kako teče.
Šta se zaista promenilo, da li vlast i dalje počiva na korupcii i policiji, najbolje se može videti na “velikim” slučajevima – da li se oni raniji razlikuju od ovih sada, i po čemu? Na primer, stečaj “Sartida” od stečaja četiri velike banke, a ovi od stečaja Robnih kuća “Beograd”, “Ineksa”, “Jugoeksporta”, a stečajevi od restrukturiranja šećerane “Dimitrije Tucović” i privatizacije “Geneksa”... Prodaja udela “Jugoremedije” od prodaje akcija “Knjaz Miloša” i “C Marketa”, formiranje Nacinalne štedionoce od projekata u Nacionalnom investicionom planu... Izbor članova RRA od izbora članova revizorske institucije...
Primer na kome se veoma dobro vide dometi u borbi protiv korupcije je koncesija na izgradnju puta Horgoš-Požega, jer ona, kao jedan od najvećih poslova države u narednih 30 godina, ima u sebi rešenja iz mnogih drugih slučajeva. Ovaj posao bi se mogao posmatrati kao usavršena korupcija, jer kako su se razvijale antikorupcijske inicijative, tako su unapređivani i koruptivni mehanizmi. Na primeru koncesije, moglo bi se pokazati da su ovi drugi unapređeni sa mnogo više uspeha.
Odliku o koncesiji Vlada je donela 2005. godine, na predlog Ministarstva za kapitalne investicije. Odlukom su objedinjena dva potpuno različita projekta, i po značaju, i po vremenu dospelosti, i po ceni koštanja. Dva projekta kod kojih se ne vidi nikakav zajednički imenitelj.
Jedan deo, Horgoš-Beograd, je krak međunarodnog Koridora 10, gotovo u potpunosti izgrađen u proteklim decenijama. Za potpuni završetak potrebno je izgraditi samo levu kolovoznu traku od Horgoša do Novog Sada, koja treba da košta 138 miliona evra, i završiti započete radove koji se finansiraju iz već uzetih međunarodnih kredita – most kod Beške, obilaznice i završetak puta Beška-Batajnica. Na ovom putnom pravcu, najfrekventnijem u našoj zemlji, i ako je još uvek u režimu poluzatvorenog autoputa, naplaćuje se putarina od oko 42 miliona evra godišnje.
Drugi deo projekta je put Beograd-Požega, buduća, još uvek nepoznata trasa, koja se ne poklapa sa postojećim putnim pravcima, niti sa predviđenom trasom iz prostornog plana Srbije, niti je deo eventualnog putnog pravca do Crne Gore i luke Bar, koji bi bio usaglašen sa ovom državom. U trenutku donošenja Odluke Vlade o koncesiji, u Predlogu Ministrarstva se kaže da idejni projekat za ovaj putni pravac nije još uvek urađen, pa je potpuno nejasno iz kojih podataka se navodi dužina puta i cena koštanja, i kako su se mogli odrediti osnovni uslovi za koncesiju, od vrednosti ulaganja do koncesione naknade i trajanja koncesije.
Ovakvim povezivanjem dva potpuno različita posla u jednu Odluku o koncesiji, Vlada napušta prioritet završetka koridora 10 kroz našu zemlju, čak završetak tog putnog pravca odlaže na neodređeno vreme. Odluka o koncesiji ne obuhvata završetak i izgradnju ostalih deonica ovog putnog pravca, do granice sa Makedonijom, niti kraka Niš-Sofija, nego najfrekventniji i najkvalitetnije urađen deo Koridora, sa koga se već ubira značajan prihod od putarine, daje koncesionaru na korišćenje i naplatu putarine radi izgradnje drugog putnog pravca, koji nije ni od približnog značaja, ni međunarodnog, ni nacionalnog.
Izgradnja leve trake od Horgoša do Beške košta koliko se sada zaradi od putarine za tri godine. Obaveze vraćanja međunarodnih kredita koji su uzeti za izgradnju puta na kome će koncesionar ubirati putarinu, ne prelaze na koncesionara, već ostaju državi, odnosno poreskim obveznicima. Obaveze po ovim kreditima se procenjuju na oko 120 miliona evra, koliko iznose i obaveze države putarima za neplaćene, a urađene poslove. U ovaj dug verovatno spadaju i obaveze za razna asvaltiranja pred izbore, kao neka vrsta predizbornog harača, deo strategije da se ostane na vlasti, jer ako se za njih ne glasa, i oni više ne budu važan koalicioni partner, dugovi će ostati neplaćeni, jer u ovim poslovima ništa nije valjano – ni ugovori, ni ugovorne strane, ni nadzor, ni količine ni kvalitet – sve je deo burazerske pogodbe na štetu trećeg, tj. građana. Kao neka mutirana piramidalna štednja.
Svi se sećamo da je ubrzan završetak Koridora 10 bio jedno od osnovnih obećanja nove vlasti posle 2000. godine, zbog bojazni da bi nas najvažniji međunarodni putni pravci mogli zaobići, i ostaviti našu zemlju bez velikog prihoda i u izolaciji. Šta se promenilo, ako međunarodni pravci nisu, da vlast za prioritet, umesto povezivanja sa srednjom i južnom Evropom, i njihovog međusobnog povezivanja kroz našu zemlju i korišćenje našeg strateški važnog položaja, sada za prioritet odabere povezivanje Horgoša sa Požegom?
Ugovor o koncesiji je postao delimično dostupan javnosti tek šest meseci nakon što je zaključen, ali njegovi najvažniji aneksi i dalje nisu. Sada je jasno da se uslovi iz tendera bitno razlikuju od ugovornih odredbi, da su načinjeni ustupci koncesionaru na štetu države i da su izigrana prava drugih učesnika, jer uslovi očigledno nisu bili jednaki za sve – neki su znali da mogu ponuditi bolje uslove kako bi eliminisali konkurente, a da te uslove posle neće morati da prihvate kao ugovornu obavezu. Firma koja je pobedila na tenderu, povlači se iz posla i ustupa ga drugorangiranom, a Vlada suočavanje sa ovim problemom, ili samo sa formalnim pristankom, odlaže dok se ne podele javna preduzeća i ne postignu dogovori o predizbornim koalicijama.
Uslovi na tenderu su sačinjeni tako da ni jedna domaća firma nije mogla da učestvuje, ali oni koji su učestvovali na tenderu očigledno neće učestvovati u realizaciji posla. Njihova uloga je da pobede sve domaće firme, a da ih potom angažuje kao podizvođače. Ako prvoplasirani ima pravo da ustupi posao drugoplasiranom, kakva je tu uopšte uloga države, da li je ona raspisala tender da izabere najpovoljnijeg u međunarodnoj konkurenciji, ili da sakrije dil koji je prethodno sačinila. U čemu je prvoplasirani bio bolji od ostalih, kad njega sad može da zameni drugoplasirani, a ako država pristane na zamenu, kako će objasniti zašto njega nije izabrala, i ko tu u stvari postavlja uslove? Postaje jasno da se javno dobro od najveće važnosti za državu, ustupa na upotrebu na 30 godina pod uslovima koji nisu sadržani u odluci Vlade, bar ne one koja je dostupna javnosti.
Treba se podsetiti da je ovo treći veliki infrastrukturni projekat čiju realizaciju ministar Ilić i Vlada dodeljuju konzorcijumu u kome je i “Alpina”. Tender za izgradnju mosta kod Beške, pod pritiskom javnosti, raspisan je pod uslovima koje mogu da ispune i domaće firme. Nacionalni konzorcijum na čelu sa “Mostogradnjom”, bio je najpovoljniji na tenderu, ali je diskvalifikovan pod nejasnim okolnostima. Ministri Ilić i Dinkić su izjavili da je “Mostogradnja” diskvalifikovana na zahtev Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), zbog falsifikovanog finansijskog izveštaja. Banka se ogradila od ovakvog stava, ističući da se kredit dodeljuje državi, i da sve uslove javne nabavke i odluku o dodeli posla donosi korisnik kredita. Direktor “Mostogradnje” je aprila 2006. godine izjavio da konzorcijum nema direktne kontakte sa EBRD, već da banci dokumentaciju dostavlja Javno preduzeće za puteve, tako da oni ne mogu biti sigurni šta je to preduzeće dostavilo EBRD-u. Ministar Ilić je mesecima vodio kampanju u javnosti protiv “Mostogradnje”, mediji se nisu zaineresovali da provere navode i ministra i druge strane.
Ugovor za izgradnji mosta kod Beške je zaključen sa “Alpinom”, radovi je trebalo da počnu još pre godinu dana, ali još uvek nisu. “Mostogradnja” je dobila posao izgradnje mosta kod Kolašina u Crnoj Gori, koji se takođe finansira iz kredita EBRD-a. U Srbiji je u ovom slučaju izostala kampanja Kupujmo domaće! i Nećemo da C market ide iz Srbije! (nego da ostane kod Miškovića, taman i uz najveće marže u regionu).
Vlada istrajava da sakrije od javnosti preostale anekse ugovora o koncesiji, poslanici izjavljuju da se iza koncesionara kriju domaći tajkuni, premijer garantuje javnosti da je posao dobar, jer on ima poverenja u prvorangiranog koji se povlači iz posla, koalicioni partner premijera koji je dosad “tvrdio pazar”, uverava nas da je drugorangirani kome se prepušta posao dobra firma, i smatra da će vlada prihvatiti promenu ako je tako posavetuje međunarodni savetnik, kome je, kako tvrdi nadležni ministar, ugovor već istekao... Samo na prvi pogled deluje da je ponašanje vlasti apsurdno. Ustvari, ono razjašnjava da je sve vreme postojao itekakav zajednički imenitelj za dva nespojiva infrastrukturna projekta – najbolji ministar u narodnjačko-ekspertskoj vladi, i njegov verni najbolji ponuđač, “Alpina”.
Na kraju dolazi javni servis da nam sve objasni. Izvinjavajući se što ponovo podižu prašinu oko koncesije, kad je sve urađeno da se što pre slegne, snima seljake oko Lajkovca koji pozdravljaju izgradnju puta. Jedino ih brine da li će eksproprijacija zakačiti i njihovu kuću, nadaju se da će ipak biti srušena, pa da i oni nešto zarade kad ih je već mimoišlo klizište. U ovakvoj Srbiji, treću šansu neće skoro dobiti.
Posle raznih verzija i potpuno kontradiktornih izjava ministra, trasu budućeg puta nije moguće videti ni na sajtu Ministrarstva, niti zvaničnog koncesionara, a javni servis javlja da radovi počinju. Ko poznaje život i priključenija Velje Ilića, zna da projekta ili uopšte nema, ili ima više varijanti koje će se menjati zavisno od odnosa snaga u koaliciji, i trenutnih odnosa u njegovoj stranci. Za vreme vladavine u Čačku, njegov glavni politički adut bila je izgradnja nove deponije i zatvaranje stare. Za novu su godinama istovremeno postojale dve različite odluke lokalne skupštine, jedna na teritoriji susedne opšitine, gde lokalna vlast nije dozvoljavala pristup, druga u najplodnijoj kotlini i povrtnjacima. Kad mu nije uspelo da prevari seljake obećavajući im državnu službu na deponiji ako mu dozvole da im potruje bunare, žalio se da mu je ostao pun kamion bezvredne dokumentacije za izgradnju deponija, čak i tehnička dokumentacija za izdavanje građevinske dozvole na tuđoj teritoriji, za koju se otišle pare od pet godina prikupljanog opšinskog samodoprinosa, i da će kamion sa dokumentacijom zapaliti pred zgradom Vlade, koja je za sve kriva.
Ako je trasa poznata makar do Lajkovca, skoro je izvesno da Mile više neće ići lajkovačkom prugom, nego drumom. Ali i dalje peške, praćen jednom te istom melodijom.
Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije
Proceduralna greška Bezbednosno informativne agencije zbog koje je ključni dokaz neupotrebljiv, te desetine odlaganja obeležila su suđenje sudiji i okrivljenom u slučaju "zozovača" koga je taj sudija oslobodio krivice. Optužnica tvrdi da je zauzvrat dobio stan u Budvi, a odbrana tvrdi da je optuženi sudiji vraćao dug i da to niej korupcija već "glupa životna situacija". (0)
Evropski sud za ljudska prava u Strazburu do sada je izrekao 17 presuda protiv države Srbije, na osnovu kojih je građanima iz budžeta isplaćeno nešto (3)
Poverenik za informacije od javnog značaja obeležio je 3 godine efektivnog delovanja. Od 1. jula 2005. godine, kad su obezbeđeni minimalni uslovi za početak rada u Službi Poverenika za informacije registrovano je 4.668 predmeta, većinom žalbi, a rešeno 3.928. (5)
Nekoliko važnih antikorupcijskih zakona u Srbiji, usvojenih prethodnih godina, predstavljali su potpunu novosti i tek su kroz praksu iskazali prednosti i nedostatke. Posle par godina primene stručna javnost pokrenula je inicijative za izmene, zakonodavci i izvršna vlast su se složili da su izmene neophodne, u nekoliko slučajeva urađeni su modeli i nacrti izmena... i tu se stalo. (0)
Predstavnici većine stranaka u Skupštini Srbije slažu se da je neophodno usvojiti Zakon o klasifikaciji i izmeniti Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Za opoziciju je dokaz neophodnosti usvajanja tih zakona bilo odbijanje pojedinih javnih preduzeća da saopšte plate članova i predsednika upravnih odbora. Pojedine stranke spremne su da podrže tekst koji su predložili eksperti iz nevladinog sektora. (0)
U sekciji dokumenti za sada možete pogledati najvažnije zakone kojima se u Srbiji uređuje oblast organizovanog kriminala i korupcije. (0)
Mišljenja izneta u komentarima su privatna mišljenja autora komentara i ne predstavljaju stavove redakcije Portala Argus niti Novinske agencije Beta.
KAKO BITI IOLE OZBILJAN U OVOJ SITUACIJI.
teza 1: koncesijom Horgos-Pozega Vlada napušta prioritet završetka koridora 10 kroz našu zemlju. Teza je vrlo nategnuta iz sledecih razloga:
1. cenu koncesije placaju korisnici puta posle izgradnje, dakle nikakva sredstva koja bi se inace mogla upotrebiti za izgradnju koridora 10 se ne trose
2. zavrsetak koridora 10 je/moze biti potpuno paralelna aktivnost sa izgradnjom autoputa Horgos-pozega i sa njim nema nikakve direktne veze (osim za deo Horgos-Beograd, gde ce koncesija samo da ubrza izgradnju)
3. moze se diskutovati o rasipanju energije na nesto sto, po autorki, nije od vitalnog znacaja za Srbiju, ali je to vrlo slab argument za tvrdnju odozgo
teza 2: Autoput Beograd-Pozega je od vrlo malog znacaja. Na zalost tog gledanja na stvari iskljucivo iz Beogradskog i Vojvodjanskog ugla ima dosta u Srbiji danas, pa bih ja probao da dam neki argument zasto par miliona ljudi koji zive juzno od Beograda, a nisu nakaceni na BG-Nis magistralu, ne deli to misljenje.
1. Beogradizacija Srbije je jedan veoma ruzan proces od koga stetu imaju i manji gradovi/sela (koji gube stanovnistvo) kao i ljudi koji zive u BGu (koji zbog prevelikog broja stanovnika ima vise tesko resivih problema, od kojih je problem sa saobracajem najteze resiv). Tipican odgovor na to je "Beogradu treba metro", ali je mnogo smisleniji odgovor: regionalizacija Srbije. Neophodni preduslov za jacanje regionalnih centara (kao sto su Kragujevac, Kraljevo, Cacak, Uzice) je izgradnja saobracajne infrastrukture (tu autoput BG-Pozega ima kljucno mesto; sledeci korak je horizontalna veza Kragujevac-Kraljevo-Cacak i spajanje sa autoputem BG-Nis). Imati autoput do recimo Kraljeva nije naravno dovoljan uslov da proradi privreda u tom gradu, ali nemati je siguran uslov da se to ne desi. Povratak obrazovanog stanovnistva u te regionalne centre i otvaranje "biznisa" je puno verovatnije ako imate 150 km autoputem do aerodroma ili centra kao sto je BG, nego ako je potrebno 3.5 sata klackanja Ibarskom magistralom, pa ko prezivi mozda i stigne na odrediste
2. najvece turisticke potencijale Srbija ima u tom kraju (da pomenem samo Studenicu, Ovcarsko-Kablarsku klisuru, Zicu, Kopaonik, Zlatibor, Taru, Vrnjacku banju). Ako vec poredimo znacaj Koridora 10 sa BG-Pozega (sto nema mnogo smisla jer oba mogu da postoje), strani kamioni koji tutnje kroz nasu zemlju (i ostavljaju nam novce i zagadjeni vazduh) su neminovnost jer para nema, ali je turisticki potencijal, koji se otvara izgradnjom ovog autoputa sigurno veci
3. Crnogorski turisticki potencijali ce (bez obzira na sve atraktivnije alternativne destinacije) da ostanu glavno odrediste srpskoga zivlja. Takodje u Srbiji zivi puno ljudi crnogorskog porekla, koji bi rado da posete rodbinu, a da zivi stignu na odrediste ako ikako moze. Ovaj autoput je samo prvi korak (i najjeftiniji) ka izgradni autoputa do crnogorskog primorja, ali da bi covek presao dugacak put, uvek mora da napravi prvi korak.
Vladan Andrijanic, Toronto, ex KV